U slojevima samog dvorca nazočne su razne građevinske faze. Njegova višestoljetna uloga bila je fortifikacijskog karaktera i u tom duhu provođene su dosljedne, funkcionalne obnove koje nisu težile estetskim vrijednostima.

Jezgru objekta čini romanička utvrda koja se sastojala od stambene zgrade, malog utvrđenog dvorišta i jače visoke kule. Zgodno odabran položaj, te osmatračka kula, činili su utvrdu sigurnom i dobro branjenom.

Ubrzan razvoj vatrenog oružja i sve opasniji turski prodori, razlozi su što se trakošćanska utvrda dograđuje i obrambeno jača. Druga generacija Draškovića, Ivan II i Petar, značajnije dograđuju objekat i to izvodeći zapadnu kulu, o čemu svjedoči grb i natpis

Na Velikoj geneologiji, najstarijem likovnom prikazu iz 1668., objekat je troetažan i već ima osnovni gabarit. U idućem razdoblju tvrđava se dograđuje pojasom obrambenih objekata, a ujedno je i najnaseljenija, o tome nam svjedoči Mala geneologija nastala 1755. U istom stoljeću grade se gospodarske zgrade u podnožju Trakošćana kao i kameni most preko Bednje.

U 19. st. Trakošćan dobiva oblik u kojem ga danas poznajemo. Od 1840-1862 u jednom od prvih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj, dvorac je obnovljen u neogotičkom stilu. Time nije samo izmijenio vanjski lik, nego i definitivno prekinuo s petstoljetnom obrambenom funkcijom. Obnovom nastaje i romantičarski perivoj po uzoru na engleske parkove. Izgradnjom brane dolina se pretvara u veliko jezero. Stilsko jedinstvo temeljito provedeno na čitavom objektu, jednako se proteže na interijere i pejzažnu cjelinu.

Nakon obnove u dvorcu boravi još nekoliko generacija koje ga dograđuju i preuređuju. U tom razdoblju nastaje sjeverna kula nad ulazom, dograđuje se visoka kapa od šindre na vrhu tornja (uklonjena 1961.), a također i nadsvođena jugozapadna terasa.

Kraj drugog svjetskog rata Trakošćan je dočekao u zapuštenom i oštećenom stanju, te se prišlo zaštitnim radovima na arhitekturi i uređenju unutrašnjosti.